Crkva sazdana od svjetla
Kad je sakralna arhitektura u pitanju, od davnina postoji želja da se u njima ostvari onaj željeni „wow” efekt koji…
Kad je sakralna arhitektura u pitanju, od davnina postoji želja da se u njima ostvari onaj željeni „wow” efekt koji nam daje do znanja, već prvim korakom koji napravimo ušavši u njihovu unutrašnjost, da se nalazimo u prostoru štovanja, na mjestu gdje se nebesko povezuje sa zemaljskim. Ovisno o razdoblju gradnje taj efekt se postizao na različite načine, a o njima je pisano u brojnim knjigama o povijesti umjetnosti i arhitekture – zahvaljujući mjerilu, proporciji, materijalima, bojama, konstruktivnim elementima poput lukova, svodova, raznobojnim vitrajima ili pak uskim prozorčićima…
Ovog puta ću pisati o crkvi u kojoj su svi ti elementi svedeni na minimum, a opet izazivaju mir i bude osjećaj produhovljenosti.
Riječ je o Crkvi svjetla u Osaki čiji je autor japanski arhitekt Tadao Ando, dobitnik prestižne Pritzkerove nagrade, koji je svoju svjetsku slavu stekao upravo spajanjem tradicionalnih minimalističkih oblika istočnjačke s modernim izričajem zapadnjačke kulture. Ogoljeni betonski zidovi, jednostavne drvene daske korištene kao potporne skele pri gradnji, a sada u službi klupa sa svjetlom kao jedinim dominantnim elementom u prostoru predstavljaju minimalizam u svom punom sjaju.
Arhitekt je u kompaktnu cjelinu betonskih zidova urezao oblik križa koji propušta svjetlo u inače taman prostor protežući se od jednog do drugog ruba zidne plohe kako u vertikalnom tako i u horizontalnom smjeru. U interijeru primjećujemo da ga je smjestio u pozadini oltara dodatno naglasivši duboku prazninu i mir koji ovdje prevladava, a ujedno stvorivši dojam crkve kao živog organizma koji sam odlučuje o svom izgledu mijenjajući ga ovisno o godišnjem dobu, ali i o dobu dana.
Možda ne biste obratili preveliku pažnju dok prolazite uz ovu još jednu pomalo običnu betonsku „kutiju” koja se nalazi u blizini sasvim običnih obiteljskih kuća, možda biste čak i promislili kako zapravo čeka da bude dovršena, no upravo je u toj jednostavnosti prikazan dublji smisao koji nas tjera da se zamislimo o važnosti blještavila i materijalnih stvari kojima smo sve više zaokupirani, a koji nam doziva u sjećanje misli još jednog velikog arhitekta – „Manje je više”.
Za kraj vas ostavljam s autorovim opisom istog prostora:
Prostor je gotovo potpuno obuhvaćen moćnim betonskim zidovima. Unutra je istinska tama u kojoj lebdi križ od svjetla – i to je sve. Vanjsko svjetlo, artikulirano i prevedeno u apstraktno otvorom u zidu, daje napetost prostoru čineći ga svetim.
Može li biti jednostavnije, a efektnije od toga?