Kuća koja pleše
S vremena na vrijeme upustim se u razgovore, moglo bi se reći i lagane diskusije, s ljudima iz svoje okoline…
S vremena na vrijeme upustim se u razgovore, moglo bi se reći i lagane diskusije, s ljudima iz svoje okoline o arhitekturi i činjenici da je dobar dio izgrađenih kuća i zgrada prilično „običan“, pravih kutova, što moje sugovornike često izazove da ih nazivaju betonskim kutijama s balkonima koji povremeno znaju iskakati iz njihove kompaktne cjeline, uspoređujući ih ponekad i s ormarima iz kojih vire otvorene ladice…
Inspirirana upravo takvom nedavnom situacijom, odlučila sam pisati o jednoj pomalo neobičnoj kući za koju se može svašta reći, osim da je „dosadna“ betonska kutija, a za takav izgled i reputaciju pobrinula su se dva arhitekta – Čeh s hrvatskim podrijetlom Vlado Milunić i Amerikanac Frank Gehry.
U blizini rijeke Vltave smjestila se, ne previše daleko od neizostavne točke zaustavljanja svakog građanina mog rodnog grada Splita – kultnog kafića „U Fleku“, jedna zgrada inspirirana plesačima Fredom Astaireom i Ginger Roberts – Kuća koja pleše, Plešuća kuća, poznata i pod nadimkom „Fred i Ginger“. Na prvi pogled jasno je da je zamišljena kao nešto što će privlačiti pažnju, pa čak postati i centrom kulturnih zbivanja Praga jer naprosto ne možete ne primijetiti njenu jedinstvenu formu kojom odskače od svog okruženja.
Sastavljena od dva glavna dijela koji se razlikuju po materijalima, ali i oblikom, pripada arhitektonskom stilu dekonstrukcije. Onaj stakleni, zaobljeni dio podupire 99 betonskih panela različitih oblika i dimenzija neodoljivo podsjećajući na lepršavu haljinu plesačice u pokretu, dok je njen partner pak na prvi pogled smireniji, no zapravo jednako razigran. Njegova valovita betonska forma, razbijena je brojnim prozorima koji prate ritam tog vala, a na samom vrhu sadrži zaokrenutu metalnu konstrukciju zvanu „Meduza“.
Zanimljivo je da je ovaj dom multinacionalnih tvrtki, danas jedan od simbola modernog Praga, u doba kada je izgrađen izazivao brojne kontroverze zbog toga što se smatralo da drastično narušava okolinu bogate povijesti baroknih, gotičkih i secesijskih zgrada koje inače tvore sliku grada. Srećom je (neki će se složiti, a neki pak ne) tadašnji predsjednik bio veliki pobornik avangardne arhitekture i zgrada je ipak izgrađena, a s vremenom je čak pronašla svoje mjesto u dijelu serije novčića pod nazivom „10 godina arhitekture“ Češke nacionalne banke.