Čovjek i arhitektura

Dragi čitatelju,

svakodnevno prolazeći pored brojnih arhitektonskih ostvarenja, zapitam se ponekad predstavljaju li ona samo još jednu više ili manje vrijednu kuću ili su ipak nešto više od toga? Jesu li ona uopće umjetnička djela ili više nekakav skup zidova, stupova, konstruktivnih elemenata, samo hladna ljuštura koja u trenutku svoje dovršenosti nije ništa više od mjesta koje može poslužiti za odvijanje različitih aktivnosti?

Samim postavljanjem ovakvih pitanja dalo bi se zaključiti da bi ona čovjeku trebala predstavljati ipak nešto više od hrpe pravilno složenih cigli (i ostalih materijala) i u njemu probuditi nekakvu osjećajnu žicu, inspirirati ga. Svakom se dogodi da u susretu s nekim djelom, bilo ono likovne, glazbene, literarne umjetnosti ili pak arhitekture, barem ponekad na kratko zastane očaran zaboravljajući sve brige. Osjetiš li da nekad do detalja osmišljeni prostori, orijentirani čovjeku, njegovim potrebama, suživotu s drugima i skladu sa samim okruženjem, ostavljaju trag u nama, ispunjavaju nekim uzvišenim osjećajem i potiču na razvoj kvalitetnijeg života i interakcija?

Posjeti li netko, primjerice crkvu Notre Dame u Parizu, teško da će moći ostati ravnodušan pred njenim savršeno elegantnim i simetričnim, pomalo zastrašujućim gotičkim pročeljem koje ga u isto vrijeme privlači da istraži njenu unutrašnjost. U njoj svjetlo ulazeći kroz predivno oslikane vitraje stvara mistični ambijent koji svakim daljnjim korakom budi u čovjeku strahopoštovanje. Da bi osjetili takvo nadahnuće, ne moramo nužno daleko putovati, ponekad je samo potrebno osvrnuti se oko sebe… Hodajući Splitom, Dioklecijanovom ulicom prema Peristilu, podigneš li pogled prema veličanstvenom zvoniku katedrale, slika koja se u tom trenutku postupno otvara – slika osebujnog spomenika nekoliko graditeljskih stilova koji se već sedam stoljeća uzdiže nad trgom kojim je šetao i sam rimski car – dovoljna je da, bar na tren, zaboraviš svoje probleme ispunjen njenom ljepotom.

Govoreći o arhitektonskim ostvarenjima, sigurno je da neće svaka “lijepa kuća” jednako utjecati na svakoga od nas i da će kod nekoga izazvati uzdah oduševljenja, dok kod drugoga možda neće probuditi nikakvu emociju, osim ravnodušnosti. U potrazi za nečim inspirativnim što bi odgovorilo na pitanje s početka, među različitim tekstovima, intervjuima naišla sam na riječi poznatog splitskog arhitekta Dinka Kovačića koje lijepo zaokružuju temu:

“Znam da se ne može arhitekturom mijenjati svijet, ali jednako tako znam da na putu prema sreći arhitektura odrađuje važnu dionicu. I još znam da ljudi, družeći se s prostorom, postaju bolji…”

Od arhitekta s ljubavlju